Himne beskrajnome ljetu

U kulturnom i društvenom smislu, izvorna ideja rock and rolla uvijek je proizlazila iz fascinacije svim vrstama slobode. Dakako, ta (nerijetko utopijska) verzija slobode nezamisliva je bez stalna i naglašena kretanja, pa je vjerojatno zato – barem dijelom, na simboličkoj razini – povijest rocka ujedno i povijest automobila. No kretanje kroz prostor podrazumijeva još jednu, tjelesniju i prirodniju vrstu gibanja: onu koja uključuje visoke oceanske valove i surfersku dasku. I kao što je jahanje na valovima uvijek bilo mnogo više od ordinarne ljetne rekreacije, tako i surf kao glazbeni žanr nadilazi funkciju njegove zvučne pozadine. S naglašenom uporabom gitarskog reverba (odjeka) i drugih efekata, surf-rock je u užem smislu doista strukturiran kao zvučni i emocionalni ekvivalent daskanja. No on je, još od prvih snimaka žanrovskog začetnika Dicka Dalea, „kralja surf-gitare“ pa do domaćih predstavnika Bambi Molestersa, zahvaćao mnogo šire – sve dok nije poprimio ozbiljna supkulturna obilježja, zagovarajući ideal preplanule mladosti i ljeta što se proteže u beskraj.

U zgusnutom opusu Beach Boysa, to će dugo toplo ljeto biti opjevano bezbroj puta: dovoljno je poslušati ključne dijelove njihova prva tri albuma (Surfin’ Safari, Surfin’ USA i Surfer Girl), a posebno pripadne skladbe poput Catch A Wave ili Surfin USA, da se dobije slika temeljnih namjera njihova „motora“ Briana Wilsona. Wilson je 1962. Sweet Little Sixteen Chucka Berryja zamaskirao u Surfin’ USA i tako, prema riječima jednog kritičara, stvorio „veliku surfersku himnu, himnu beskrajnoga slavlja“.

Potom je s Janom Berryjem iz dua Jan & Dean napisao pjesmu Surf City u kojoj je kreirao sveamerički srdačnu, suncem okupanu Valhalu, gdje „dvije djevojke dolaze na jednog momka“. I tko je mario za to što se radilo o čistim fantazijama? „No taj djetinje naivni šarm još je više pridonosio njihovoj privlačnosti“, podsjeća engleski kritičarski veteran Nick Kent.

Kad ne pjevaju o plažama i daskanju, Beach Boysi u žarište postavljaju motiv tinejdžerske romanse ili opsjednutost automobilima: Little Deuce Coupe, 409 i Little Honda tek je dio niza himničkih posveta prividno površnoj, kabrioletskoj i hot-rod estetici ranih 60-ih, koju će hipijevska psihodelija s dijametralno suprotnom, introvertnom kreativnom strategijom pomesti samo nekoliko godina poslije. No u Južnoj Kaliforniji surf je (s vokalnim harmonijskim sklopovima ili bez njih) početkom toga desetljeća još bio središte urbane supkulture.

Analizirajući njezinu genezu, posebno u havajskoj tradiciji, valja istaknuti da je glazba povezana s jahanjem na valovima u početku bila duhovne prirode. Služila je kao spiritualna potpora što su je pružali šamani (tzv. kahunas) u ritualu koji je počinjao izborom drveta i izradom daske, a kulminirao vožnjom na valovima. No tek će pop-kulturna eksplozija ranih 60-ih surfanje smjestiti u kontekst koji mu daje drukčije značenje. Riječ je o jednostavnom „dizajnu“, s ravnomjernim udjelima gitarističkih inovacija Chucka Berryja, reskih, istrzanih gitara, tribalnih udaraca bubnja te s nešto latino-utjecaja i naelektriziranoga bluesa 50-ih – sve u svrhu stvaranja slike loma velikih valova.

Ne bez razloga, singl Let’s Go Trippin (1961) Dicka Dalea i The Del-Tonesa smatra se okidačem surferske eksplozije i prvim ključnim žanrovskim iskazom instrumentalne frakcije žanra kojoj su pripadali i The Bel-Airs, The Surfaris, The Pyramids (svi redom iz Kalifornije) te The Ventures, The Trashmen i The Astronauts; posljednja tri sastava pokazala su da je virus surfa moguće proširiti i u unutrašnjost zemlje, a nakon toga i izvan njezinih granica, u svijet i napokon u mainstream.

S druge strane, Brian Wilson i Beach Boysi bili su srednjostrujaško, vokalno lice glazbenoga pravca koji će vrlo brzo probiti lokalne okvire i prerasti u relevantan, utjecajan i – što je bitno – izdržljiv kulturni fenomen. Onaj koji ima dostatnu količinu samoobnavljajuće energije.

Ta je energija prolaskom desetljeća gubila zamah, ali ga i ponovo dobivala, ovisno o trendovskoj dinamici i kulturnim vibracijama iz okoline.

Sredinom 1990-ih, djelomično zahvaljujući još jednom fenomenu, filmu Pakleni šund Quentina Tarantina (1994), surf se prepoznaje kao nova manifestacija sve masovnijih retropojava. Dar toga redatelja, čovjeka najizoštrenija sluha u filmskom biznisu, zrcali se i u vještini svjesnog i naglašenog korištenja ikonografije popularne kulture 20. stoljeća u drukčijoj okolini, pa će opskurne (ili „lažno opskurne“) pjesme, probrane iz zabačenih kutova pop-kulture, u njegovim vizualnim zahvatima dobiti i „izokrenuta“, poluironična obilježja. Surf se u tu sliku uklapa gotovo idealno.

Iako bi bilo pretjerano tvrditi da se radilo o surferskoj renesansi, skladbe Dicka Dalea (Misirlou) i benda The Lively Ones (Surf Rider), itekako svjedoče o obnovljenu zanimanju za surf-estetiku, oživljenu na dovitljivo koncipiranu albumu Pulp Fiction. Devedesetih se tako oformila nova globalna scena, pri čemu su grupe u rasponu od Man or Astro-Man? do Los Straitjackets pokazale da je instrumentalna rock-glazba vitalan dio ukupnoga rock-mozaika, a ne samo zgodan marginalni žanr pogodan za podlaganje znakovitih filmskih kadrova. Primjerice, nedovoljno je priznat utjecaj surfa na djelovanje nekih eksponiranijih postava kao što su The Who, koji su baštinili vokalne harmonije Beach Boysa, kombinirajući ih s agresivnim ritmičkim potiscima.

Uostalom, dovoljno ćemo argumenata o univerzalnoj atraktivnosti žanra pronaći u vlastitome dvorištu. Naime, ako postoji primjer lokalnoga rock-benda čija je glazba kadra izdržati najstrože globalne kriterije, onda je to sisački kvartet The Bambi Molesters, čije su skladbe odavno ugrađene u playliste najboljih američkih i britanskih specijalističkih radijskih emisija – a i u zvučnu pozadinu popularne TV-serije Breaking Bad. Njihovi su albumi, redovito uz visoke ocjene, analizirani i recenzirani u najtiražnijim svjetskim časopisima i utjecajnim internetskim magazinima kao što su Mojo, Uncut i Pitchfork, dok se u njihove najslavnije poklonike ubrajaju članovi bivših R.E.M.-a, te nekadašnji vođa kultne američke indie-grupe The Walkabouts Chris Eckman. S njime na pjevačkome kormilu surađuju i u zajedničkom projektu The Strange. Grupa ovoga ljeta ulazi u praški studio i počinje snimanje novog albuma, nasljednika izdanja Nights Of Forgotten Films. Ako je prvijenac Bambi Molestersa, LP Dumb Loud Hollow Twang prije ravno dva desetljeća snimljen uz produkcijsku pomoć kalifornijskog DJ-a Phila Dirta za samo tri (!) sata, ovo će nedvojbeno biti stilski heterogenije djelo iskusnih profesionalaca. No to ne umanjuje razinu strastvene unesenosti u glazbu koje je ishodište ujedno najsunčaniji žanrovski okvir u povijesti rocka.